Bugarska je jedina zemlja gde ropstvo još uvek nije ukinuto. Naime, bugarski prevodioci još uvek su nečija svojina. Njihovi vlasnici su takozvane prevodilačke agencije koje prevodioci od milja prozvaše PAje. PAje su u stvari feudalci koji su vazali jednog moćnijeg seniora, takozvanog Direktorata za konzularne odnose Ministarstva spoljnih poslova Bugarske koga PAje od milja prozvaše KOka. Svoju moć KOka je dobio još daleke 1958. godine, a na osnovu svetog Pravilnika o overama i legalizacijama. Jedna od njegovih tačaka kaže da sve prevode u Bugarskoj vrši Ministarstvo spoljnih poslova. Na osnovu istog Pravilnika KOka sklapa vazalsko-seniorski ugovor sa PAjama. Sa svoje strane PAje nude zaštitu slabijim prevodiocima koji se predaju na milost i nemilost PAjama, jer prevodioci praktički nemaju pravo da sklapaju ugovor sa KOkom. Na taj način, svi prevodi službenih dokumenata u Bugarskoj overavaju se prvo od strane PAja, a zatim od strane KOke. Prevodioci nemaju pravo da sami overavaju takve prevode mada već više od dvadeset godina postoji član 290 stav 2 bugarskog Krivičnog zakonika po čijoj odredbi svaki prevodilac ili tumač snosi krivičnu odgovornost u slučaju netačnog prevoda.
Ipak, na pomolu su neke promene. U maju se proneo glas da KOka planira uvođenje takozvane sertifikacije za PAje, koje bi navodno želele da sklope ugovor sa KOkom. Govorilo se i o drugim skoro neizvodljivim zahtevima i ove glasine izazvale su gnev manjih PAja. One su se navodno udružile i započele potpisivanje peticije za ukidanje zahteva iz glasina. Krajem juna ministar spoljnih poslova objavio je naredbu kojom je deo glasina potvrdio, a deo odbacio. Fiktivno udruženje manjih PAja podnelo je tužbu za opoziv naredbe ministra. Na forumu uz peticiju već nekoliko meseci odvija se diskusija zahvaljujući kojoj je činjenično stanje o bespravnom položaju bugarskih prevodilaca postalo jasno.
Mada u Bugarskoj već od 1974. godine postoji Savez prevodilaca Bugarske, prevodioci u Bugarskoj nisu ujedinjeni. Gore navedeni savez elitistički je, te ne dopušta šire članstvo prevodilaca, dakle ne štiti prevodioce nego samoproglašenu prevodilačku elitu čija je prosečna životna dob jako poodmakla.
Ali ono što je najgore jeste da su bugarski prevodioci teški zavisnici od uticaja PAja. Oni se boje da će ostati bez svojih zaštitnika i jedinih poslodavaca koji u stvari retko kad plaćaju prevodiocima na vreme, često manje nego prevodioci očekuju, a ne retko uopšte im ne plaćaju.
A šta bi se moglo učiniti? Evo mog mišljenja:
Prvo i najvažnije, u Bugarskoj je potrebno raditi na edukaciji o tome da prevodioci moraju postati slobodni i da se otarase svoje zavisnosti od PAja i KOke. Rešenje je sasvim jednostavno i ono počiva na gore navedenom članu 290 stavu 2 Krivičnog zakonika.
Zatim, potrebno je raditi i na edukaciji zaposlenih u bugarskim državnim ustanovama, koje bi teško shvatili da se jedan pravilnik iz 1958. godine ne sme primenjivati umesto zakona.
I, ne na poslednjem mestu, potrebno je da bugarski prevodioci shvate da je njihov svojeručni potpis ono što ih oslobađa vlasti PAja i KOke.
Očekujem istinsku reformu prevodilačke struke u Bugarskoj, a na osnovu Zakona. Sve ostalo je presipanje iz šupljeg u prazno.
Spoljašne veze:
Peticija
Forum uz peticiju
Ipak, na pomolu su neke promene. U maju se proneo glas da KOka planira uvođenje takozvane sertifikacije za PAje, koje bi navodno želele da sklope ugovor sa KOkom. Govorilo se i o drugim skoro neizvodljivim zahtevima i ove glasine izazvale su gnev manjih PAja. One su se navodno udružile i započele potpisivanje peticije za ukidanje zahteva iz glasina. Krajem juna ministar spoljnih poslova objavio je naredbu kojom je deo glasina potvrdio, a deo odbacio. Fiktivno udruženje manjih PAja podnelo je tužbu za opoziv naredbe ministra. Na forumu uz peticiju već nekoliko meseci odvija se diskusija zahvaljujući kojoj je činjenično stanje o bespravnom položaju bugarskih prevodilaca postalo jasno.
Mada u Bugarskoj već od 1974. godine postoji Savez prevodilaca Bugarske, prevodioci u Bugarskoj nisu ujedinjeni. Gore navedeni savez elitistički je, te ne dopušta šire članstvo prevodilaca, dakle ne štiti prevodioce nego samoproglašenu prevodilačku elitu čija je prosečna životna dob jako poodmakla.
Ali ono što je najgore jeste da su bugarski prevodioci teški zavisnici od uticaja PAja. Oni se boje da će ostati bez svojih zaštitnika i jedinih poslodavaca koji u stvari retko kad plaćaju prevodiocima na vreme, često manje nego prevodioci očekuju, a ne retko uopšte im ne plaćaju.
A šta bi se moglo učiniti? Evo mog mišljenja:
Prvo i najvažnije, u Bugarskoj je potrebno raditi na edukaciji o tome da prevodioci moraju postati slobodni i da se otarase svoje zavisnosti od PAja i KOke. Rešenje je sasvim jednostavno i ono počiva na gore navedenom članu 290 stavu 2 Krivičnog zakonika.
Zatim, potrebno je raditi i na edukaciji zaposlenih u bugarskim državnim ustanovama, koje bi teško shvatili da se jedan pravilnik iz 1958. godine ne sme primenjivati umesto zakona.
I, ne na poslednjem mestu, potrebno je da bugarski prevodioci shvate da je njihov svojeručni potpis ono što ih oslobađa vlasti PAja i KOke.
Očekujem istinsku reformu prevodilačke struke u Bugarskoj, a na osnovu Zakona. Sve ostalo je presipanje iz šupljeg u prazno.
Spoljašne veze:
Peticija
Forum uz peticiju
(неофициален превод от сръбски език :))
България е единствената страна, където робството все още не е отменено: българските преводачи все още са нечия собственост. Техни собственици са така наречените преводачески агенции, които бяха наречени от преводачите гальовно ПАтки. ПАтките са всъщност феодали, които са васали на един по-могъщ сеньор, така наречената Дирекция „Консулски отношения“ на Министерството на външните работи на България, която беше наречена от ПАтките гальовно КОко. Своето могъщество КОко получи още през далечната 1958 година въз основа на светия Правилник за заверките и легализациите. Една от неговите точки казва, че всички преводи в България се извършват от Министерството на външните работи. Въз основа на същия Правилник КОко сключва васално-сеньорен договор с ПАтките. От своя страна ПАтките предлагат защита на по-слабите преводачи, които се предават на милостта на ПАтките, защото преводачите практически нямат право да сключват договор с КОко. По този начин всички преводи на официални документи в България се заверяват първо от ПАтките, а след това от КОко. Преводачите нямат право сами да заверяват такива преводи, въпреки че повече от двадесет години съществува член 290, алинея 2 от българския Наказателен кодекс, според чиято разпоредба всеки преводач или тълковник носи наказателна отговорност в случай на неверен превод.
Все пак, на хоризонта се виждат някакви промени. През май се разнесе слух, че КОко планира въвеждане на така наречената сертификация за ПАтките, които биха желали да сключат договор са КОко. Говореше се и за други, почти неизпълними изисквания и тези слухове предизвикаха гнева на по-малките ПАтки. Те уж се обединиха и започнаха подписване на петиция за премахване на изискванията от слуховете. В края на юни министърът на външните работи публикува заповед, с която потвърди част от слуховете, а част от тях отхвърли. Фиктивното сдружение на по-малките ПАтки внесе жалба за отмяна на заповедта на министъра. Във форума към петицията вече няколко месеца протича дискусия, благодарение на която станаха ясни фактите за безправното положение на българските преводачи.
Въпреки че в България още от 1974 година съществува Съюз на преводачите, преводачите в България не са обединени. Споменатият съюз е елитарен и не допуска по-широко членство на преводачи, следователно не защитава преводачите, а самопровъзгласилия се преводачески елит, чиято средна възраст е доста понапреднала.
Но най-лошото е, че българските преводачи страдат от силна зависимост от влиянието на ПАтките. Те се боят, че ще останат без своите защитници и единствени работодатели, които всъщност рядко плащат на преводачите на време, често пъти – по-малко отколкото преводачите очакват, а не рядко изобщо не им плащат.
А какво би могло да се направи? Ето моето мнение:
Първо и най-важно: в България е необходимо да се работи върху просвещаването на преводачите за това че трябва да станат свободни и да се отърсят от зависимостта си от ПАтките и КОко. Решението е съвсем просто и почива на гореспоменатия член 290, ал. 2 от Наказателния кодекс.
След това, необходимо е да се работи върху просвещаването на служителите в българските държавни учреждения, които трудно биха схванали, че един правилник от 1958 година не може да се прилага вместо закон.
И, не на последно място, необходимо е българските преводачи да схванат, че техният собственоръчен подпис е онова, което ги освобождава от властта на ПАтките и КОко.
Очаквам истинска реформа на преводаческия бранш в България, въз основа на Закона. Всичко останало е преливане от пусто в празно.